VOJSKA I RATOVANJE DORANA - MRAČNO DOBA GRČKE
Organizacija vojske u to vreme već je dostigla izvesnu visinu. Plemićki ratnici bili su naoružani kopljima i mačevima, a od udaraca neprijatelja zaštićeni šlemovima, oklopima, dokolenicama i štitovima.
Suprotno od toga, vojnici mobilisani iz naroda bili su slabo naoružani: samo kopljima za bacanje i praćkama.
Autoritetu kraljeva doprinosile su i osobenosti borbene taktike tog doba. Bitka je obično započinjala dvobojom vođa. Za njima su u boj polazili njihovi prijatelji, plemići, a zatim obični vojnici—pešaci. Tada je započinjala bitka prsa u prsa, uz potrebu kopalja, mačeva, teškog kamenja. S ubijenih nepriajteljskih ratnika odmah su svlačili opremu koja je predstavljala pobednički trofej.
Često su vođene borbe za tela poginulih. Svaka od zaraćenih strana htela je da odvuče tela svojih mrtvaca: jedna da ih sahrani, a druga da ih podvrgne ruglu i eventualno za njih dobije otkupninu. Kraljevima je bila dužnost da svojim ličnim primerom deluju na družinu i obične borce.
Umešnost rukovanja kvalitetnim oružjem, poput dugačkih koplja i mačeva, inače nedostupnog običnim vojnicima, predstavljala je dužnost elitne ratničke klase sa kraljem na čelu. Kraljevi dorskih plemena, preciznije rečeno njihove poglavice, bili su samo prvi među jednakima, kao što smo to već opisali kod civilizacije Kelta.
Među Doranima je, pored osvajanja zemlje na početku njihove invazije, glavni razlog ratovanja bio i pljačkanje, odnosno osvajanje zarobljenika. Zato su i preduzimani naročiti prepadi sa mora na stanovnike predela uz obale (Ahajce, Pelazge) da bi se oteli živi ljudi. Pavši u ruke dorskih osvajača rob je postajao njihovo vlasništvo. Robaje vlasnik—dorski plenić, mogao da pokloni kome hoće, da ga menja za nešto drugo ili iskoristi za rad u svojoj kući ili na zemlji, što je bila najčešća sudbina robova.
