KOPLJE HEBREJA U GVOZDENOM DOBU – ROMAH (DUGAČKO KOPLJE) I HANIT (HEBREJSKO POLUKOPLJE)
Već smo objasnili da su Hebreji, kao deo široke porodice semitskih naroda koji su obitavali u stepama južne Mesopotamije od najstarijih dana (tzv. Amuru narod ili Amoriti) imali staru tradiciju izrade I primene navlačnih glava za dugačka probodna koplja. Ovakav inovativni I pouzdani način spajanja masivne glave koplja (od bronze u najstarije vreme) sa drvenom držaljom pripisuje se izumu Amorita. Navlačne glave za koplja zamenile su raniji tip glava sa umetnom pločicom, što je bio dosta slabiji I nepouzdaniji način spajanja, jer je glava koplja mogla da se pomera levo-desno I na kraju spadne ako nije bila pričvršćena dobro zakivcima ili vezama (konopcem, žicom).
Da su Hebreji poznavali koplje u svom naoružanju još u najstarije Bronzano doba dokazuju I nazivi iz Biblije, poput mitskog Kaina, čije ime je bukvalno značilo “koplje”.
Princip navlačne glave se svakako zadržao I prilikom uvođenja gvožđa u masovnu primenu, iako moramo naglasiti da su svi narodi (ne samo Hebreji) tokom najstarijeg gvozdenog doba u preovlađujućoj meri I dalje koristili bronzana oružja, a da je prevlast gvožđa nastupila tek kasnije.
Koplje se među Hebrejima tog doba nazivalo romah, I to je bilo osnovno oružje teških pešaka. Romah je bio dugačak dva do tri metra I držao se obema rukama. Takvo oružje se koristilo za probadanje, ne I za bacanje. Romah je bio glavno oružje elitnih pešaka-kopljonoša iz plemena Zebulona, zatim “običnih” kopljonoša iz plemena Juda, I vojnika zaduženih za čuvanje pozadine iz plemena Naftalima.
Po arheološkim ostacima čini se da su Hebreji u izradi I primeni koplja preferirali tip u obliku veoma izduženog, gotovo iglastog lista, sa naglašenim centralnim grebenom. Hebreji su pored toga bili svakako barem upoznati I sa drugim oblicima glava koplja, poput romboidnog koji je bio popularan u Egiptu tog doba.
Korišćena su međutim I kraća koplja, oko metar dužine. Takva kraća koplja nazvaćemo polukopljima da bi ih razlikovali od pravih džilita. Kraća koplja su nošena zajedno sa štitom I njima je moglo da se probada ali I da se bacaju drugom rukom. Takvo polukoplje se među Hebrejima nazivalo hanit, I to nije bio džilit u pravom smislu. Pravi džiliti, napravljeni isključivo za bacanje, bili su tanji I lakši, I kao takvi pojavili su se u Kanaanu tek nakon invazije Pomorskog naroda, jedan vek nakon Jošue.
