SKITSKI LAKI PEŠACI - ČARKAŠI, PRAĆKAŠI I LAKI KOPLJANICI

Već smo rekli da su Skiti za borbu na daljinu koristili svoje superiorne lukove i strele. Ne sme se međutim zaboraviti ni primena praćki i praćkaša u redovima skitske vojske, jer su lukovi i strele bili skupo oružje rata, dok je kamenje za bacanje bilo svuda dostupno. Pored ovoga Skiti su koristili i koplja za bacanje, ali su po toj veštini zaostajali za Tračanima, kimerskom plemenu koje je u doba procvata Skitske kulture već naselilo područje Balkana.

Praćkaši i bacači džilita pripadali su zbirno jedinicama koje nazivamo čarkaši i oni su naravno i među Skitima bili među lošije rangiranim odredima u smislu da su imali tek osnovnu ratnu opremu i gotovo nikakvu zaštitu od napada neprijatelja.

Skitski čarkaši su birani iz redova osvojenih i vazalskih plemena kao i najsiromašnijih slojeva Skita, onih koji sebi nisu mogli da priušte konja. I pored toga, to su bili lukavi ratnici koji su se borili u labavoj formaciji, spremni da zaskoče neprijatelja iz zasede na teškom terenu.

Zadatak skitskih čarkaša, kao uostalom i u vojskama drugih naroda, bio je da uznemiravaju bokove neprijatelja, i da ih zasipaju projektilima u vidu kamenih i olovnih kugli i lakih koplja i strela. Čarkaši naravno nisu imali posebno velike šanse u borbi prsa u prsa sa bolje oklopljenim protivnicima ali su dobro igrali ulogu pomoćnih trupa.

Zapadna skitska plemena bila su poznata po veštini bacanja džilita, baš kao i njihovi neposredni neprijatelji, Tračani. Ovi skitski čarkaši su bili odlični borci, možda i najbolja laka pešadija na području Bliskog istoka i centralne Azije, zaostajući jedino za Tračanima.

Za razliku od praćkaša umeli su da se bore i u bliskoj borbi jer su pored koplja nosili i kraća zakrivljena sečiva. U međuplemenskimj bitkama naučili su da se bore protiv konjice, kao i da podrže sopstvenu konjicu kada je to potrebno.

#skiti #gvozdeno #vojska